petak, 29.02.2008.

Nakon par dana pretraga i moje bolesti, zakljucili su ta imam uzasno losu krvnu sliku i da su mi neki organi počeli lose raditi, i da ce mi morati raditi transfuziju. Samo je bilo pitanje hoće li mi raditi auto transfuziju pa da moju krv obogate svim potrebnim "česticama" koje mi trebaju, ili će mi dati novu krv. Mama je bila neumorna i svaki dan po nekoliko puta dolazila u bolnicu posjećivati me. Kad je cula rijec "organi" i "lose rade", morala se pridržati za doktora da se ne sruši na pod jer su joj noge pocele otkazivati, ali ju je doktor smirio kad je rekao da nije tako strasno i da ce se sve riješiti.
Na kraju su se ipak odlučili za autotransfuziju. Gledala sam u čudan aparat kroz koji je tekla moja krv u maloj plastičnoj cjevčici iz jedne vene u ruci u drugu venu na drugoj ruci. Vec su me boljele ruke na mjestima gdje mi je bila stavljena igla, ali sve dok mi ne obnove svu krv, nisu mi to mogli maknuti. Čak sam u nekom trenutku i zaspala, pa nisam bila svjesna te boli. No kad sam se ponovno probudila, bol me podsjetila na to da sam još uvijek u bolnici, prikopčana na aparat. Kako depresivna pomisao. Jos kad sam pogledala na bijelu bolničku sobu, koja je djelovala tako bezlično, nisam mogla a da bolno ne uzdahnem.


* * * * *

Tri tjedna su prošla od kada su me doveli u ovu bolnicu, i jedva sam dočekala taj dan, kad mi je doktor dozvolio da napokon idem kući. Sva sretna, obukla sam se na brzinu, spremila ono malo stvari sto sam imala, i čekala mamu da dođe po mene. "Oh, vec si spremna"-rekla je iznenađeno kad je ušla u bolničku sobu. "Naravno da jesam, samo me vodi odavde."-rekla sam nasmijana, sretna sto napokon odlazim, i sto se osjećam odlično. Nema vise bolova, temperature, igla... "Pa, hajdemo onda"-mama je uzela moj ruksak, i krenule smo prema izlazu. Jos smo jednom zahvalile doktoru, a zatim obje požurile, da sto prije stignemo do auta. Izgleda da je i mami bilo dosta ove bolnice. Kad sam stigla kuci, Rachel mi je potrcala u zagrljaj. "Tako sam sretna sto si se vratila. Falila si mi"-rekla je ne pustajuci me. "Imamo nešto za tebe."-nasmijala se i otrcala u kuhinju. Pogledala sam mamu pogledom "Šta to ona sad smjera" no mama se samo nasmijala. Kad se Rachel vratila iz kuhinje, u rukama je nosila tortu, i to ne bilo kakvu, moju najdražu Tiramisu tortu. Nasmijala sam se od srca, i zahvalila se mami i Rachel, a zatim sam otišla u kuhinju da uzmem tanjure i vilice. Rachel je ipak bila toliko velikodušna da mi prepusti prvi komad torte, ali je zato ona zahtijevala da dobije veci. Mama se samo nasmijala i stavila komad torte na tanjur.
"Bok"-začula sam tatu kako viče kad se vratio sa posla. Požurila sam u hodnik. "Hope, vratila si nam se!"-rekao je veselo i zagrlio me čvrsto. Uzvratila sam zagrljaj, iako ne pretjerano jak, jer su mi mišići oslabili i osjećala sam se kao
hodajuća krpa. Morat cu početi vježbati malo. Otišla sam gore u svoju sobu da spremim knjige za školu. Čak mi je i pomisao da se vracam u školu bila draga, iako sam znala da se nemam bas kome veseliti, ni da će se neko veseliti sto sam se vratila. Tu večer nisam mogla zaspati, dugo sam se okretala po krevetu i gledala u mjesec koji je obasjavao moju sobu prekrasnim srebrnkastim svjetlom. Izgledalo je tako magično i nestvarno, da sam poželjela da taj trenutak nikad ne prestane. Da mogu živjeti u nekakvoj bajci gdje nema nikakvih problema. Utonula sam u san, i sljedeće jutro se probudila u svijetu stvarnosti. Bez srebrnog svjetla mjesečine i snova koji me udaljavaju od svega realnog.
Ustala sam i obavila jutarnju higijenu. Uzela školsku torbu i spustila se niz stepenice. "Spremna za povratak u školu?"-upitala me mama sa smiješkom na licu. "Da, jesam, valjda."-rekla sam pomalo tmurno. Sjela sam za stol, pojela jogurt, popila sok od marelice i krenula prema školi. Ispred ulaza je već bila gomila učenika koji su se radovali početku novog tjedna, veselo prepričavali događaje od vikenda i smijali se. Nitko me nije vidio, nitko nije ni primijetio da me nije bilo 3 tjedna. Pomalo tuzna zbog toga, ali i svjesna da sam sama kriva za to, ušla sam u učionicu matematike i sjela u predzadnju klupu. Otvorila sam bilježnicu i počela nesto piskarati u nju. Za 10 min dosla je profesorica, brzo sam zatvorila bilježnicu, uzela knjigu iz matematike i počela pratiti nastavu. "Korijeni i potencije ne n-tu"-rekla je svojim piskutavim glasom profesorica i brzim pokretom ruke zapisala to na ploču. Uspjela sam nekako pohvatati o čemu se radi, ali sam jos bila prilično zbunjena. Na kraju sata došla sam do profesorice. "Oprostite profesorice, bi li mi mogli reci sto smo sve radili u protekla 3 tjedna jer nisam bila na nastavi."-rekla sam tiho. "Pa nemate nikog od kog bi to mogli proučiti?"-rekla je začuđeno i pogledala me iznad svojih velikih naočala. "Ne, nemam."-odgovorila sam sad vec pomalo posramljeno. "Pa... gospođice.."-stala je, jer je shvatila da me ni nezna. "Turner, Kaly Hope Turner"-rekla sam brzo da prekinem tišinu. "Kaly, mogu ti posuditi ovih nekoliko skripta od prošla tri tjedna."-pokazala je na papire na stolu, "Ali mislim da bi vam bilo bolje da proučite to sa nekim iz razreda, pa da vam netko pokaze i primjere koje su radili za domaći uradak".-uzela je papire sa stola i pružila mi ih. Uzela sam ih pomalo posramljeno i brzo ih utrpala u torbu, te pozurila iz učionice da ne zakasnim na nastavu. Mogla sam osjetiti profesoričin pogled sažaljenja na mojim leđima. Sažaljenja jer nemam prijatelja u školi. "Ali ni ne trebaju mi"-pomislila sam, vjerojatno da se utješim, i zaputila se na geografiju. Geografija nije prošla nista bolje od matematike. Iako smo učili sasvim novo gradivo, u petak pišemo ispit, a ja nemam nista od onog sto smo učili prošla tri tjedna. Ponovila sam isto sto i sa profesoricom iz matematike, i opet "zaradila" nekakav pogled sažaljenja od strane profesorice. Jedino sto mi nije bio problem, bila je Književnost. Prof. Bennet i dalje je pričao o dobu Realizma, iako sad već o razdoblju završetka realizma i književnosti u realizmu. Naravno dobili smo i zadaću, pronaći pisca u realizmu koji nas se najviše dojmio i zašto.
Nakon prvog školskog dana pokupila sam se kuci najbrže od svih. Bila sam umorna, i svjesna toga da mi nedostaje snage. "Čekaj!"-čula sam muški glas iza sebe. Nisam se obazirala, samo sam produžila dalje, a tad sam čula nečije ubrzano tapkanje tenisica po pločniku, Bilo je jasno da osoba iza mene trci. "Čekaj! Stani!"-opet sam čula kako viče. Stala sam i okrenula se. Vidjela sam Ethana iza sebe, sad vec skroz blizu, kako trci i pokušava me dostići. Osvrnula sam se, da vidim ima li jos koga negdje ili on to mene doziva. No okolo nije bilo nikog, svi su jos vjerojatno bili kod škole i pricali. Kad je došao do mene, šutjeli smo nekoliko trenutaka da bi on mogao doći do zraka i normalno pričati. Gledala sam ga u čudu, i nije mi bilo jasno sto ON hoće od MENE. "Oprosti, ali sto ti hoces od mene"-upitala sam pomalo otresito, i nekako uplašeno. "Pa misli sam ti posuditi ove bilješke iz književnosti i uratke koje smo morali napraviti, posto te nije bilo jedno vrijeme"-rekao je jos se nekako boreći da dođe do zraka "Mislila sam da nitko nije primijetio da me nema."-rekla sam tiho, i pogledala u njegovu ispruženu ruku u kojoj je drzao bilješke. "Sjediš iza mene na književnosti, normalno da sam primijetio da te nema. Onda, hoces li bilješke"-upitao je i još jednom ih pružio prema meni. Iako nisam bas bila sigurna da li bi ih trebala uzeti, svejedno sam prihvatila. "Hvala ti."-uzela sam bilješke iz njegove ruke. "Nema na čemu. A gdje si bila ova 3 tjedna?"-upitao je znatiželjno "Mislim da to bas i nije tvoja stvar, ali bila sam bolesna. U bolnici"-opet sam bila drska, neznam zašto, jednostavno nisam bila naučena da mi se netko obraca u ovoj školi, i još netko popularan, a da ne spominjem činjenicu da je muško. Nasmijala sam se sama sebi i svojim razmišljanjima. "Hvala još jednom"-rekla sam sad već samouvjerenije i krenula prema kuci. "Gdje živiš?"-upitao je odjednom bas kad sam se okrenula da odem. "U 125 st. Brenant Road"-rekla sam okrenuvsi se prema njemu. "Zaista? Mogu ti se onda pridružiti dio puta? Ja sam u 136 Centerfield Road. Ulicu dalje od tvoje."-rekao je sa smiješkom. "Da znam di je to, iza Osnovne skole, moja sestra pohađa tu školu."-rekla sam i začudila se sama sebi kako normalno pričam sa tim dečkom "Je li to onda "da"?"-jos jednom se nasmijao. "Pa izgleda da je."-sad sam se i ja nasmijala. Pridružio mi se i krenuli smo prema doma.

nedjelja, 13.01.2008.

Bio je petak, ali ne kao svaki drugi, ovaj petak se razlikovao od drugih po tome što nastavu nismo imali, u pravom smislu te riječi. Imali smo neke čudne radionice, koje su organizirali profesori. Bio je tu svakakvih radionica- Povijest književnosti, Kulutre zemalja svijeta, Umjetnost, Španjolski jezik, Bonton i pravila ponašanja, pa one zabavnije- Šah, Likovna radionica, Plesni koraci, pa cak i Spremanje placinaka ili Kolači i slastice. Naravno vecina njih se prijavila na ove zabavnije radionice. Ja, sam kao i uvijek bila drugačija, nisam željela biti u radionicama sa puno učenika, pa sam stoga odabrala Povijest književnosti i Kulture zemalja svijeta. Kulture zemalja svijeta vodila nam je profesorica geografije, prof. Leeane Dunst. Zapravo je bilo vrlo zanimljivo slušati o raznim kulturama u nekim država svijeta. Kao npr. u Indiji ili Kini pa čak i na Tibetu. Povijest kinježvnosti vodio je profesor književnosti. U učionicu sam ušla zadnja i sve oci bile su uprte u mene. Spustila sam pogled i zurila u pod, pokusavajuci skrenuti znatiželjen poglede sa mene. Gospodicna, možete sjesti ovdje.-rekao je profesor smireno. Pogledala sam u smjeru u kojem je pokazivao rukom i krenula prema klupi u kojoj sam trebala sjediti. Tek kad sam podigla pogled, vidjela sam da sam zapravo bila smejštena ispred Ethana. Tko bi rekao da će netko iz tako "elitnog" društva biti na ovoj radionici. Sjela sam na svoje mjesto i izvadila notes. Odjednom sam osjetila neciji dah na mom vratu i ugledala sjenu na klupi. Poskočila sam u stolici. "Imaš li možda olovku koju mogu posuditi"-upitao je Ethan šapatom. Srce mi je lupalo kao ludo, umalo sam umrla od straha. Nevolim kad me netko straši, pogotovo kad se "isključim" iz ovog svjeta u neki svoj. Izvadila sam olovku iz pernice i brzo je gurnula Ethanu u ruke. "Hvala"-prošaptao je na brzinu i vratio se na mjesto. Profesor je počeo sa predavanjem, i uz obično predavanje o povijesti književnosti, obrađivali smo i Shakespearova i Proustova i Kafkina dijela. Bilo je zabavno raditi nešto drugacije nego na nastavi. Sat je brzo završio i mogli smo otići kući. Vratila sam se do svog ormarića, izvadila torbu, pospremila knjige i zaputila se kući. Došla sam kući baš na vrijeme za ručak. Nekim čudom svi su bili kod kuće, pa smo ovaj put čak ručali kao normalna obitelj. Poslije ručka sam otišla u svoju sobu, sjela za laptop i odlučila da ću pisati knjigu. Knjigu o mom životu, sa stvarnim likovima kojima ću samo promijeniti imena. Ta pomisao me toliko zanjela da nisam ni shvatila da već 4 sata sjedim za laptopom. Kad sam vidjela da je već 19.h, ugasila sam laptop i krenula na pisanje zadaće. Kad sam otvorila knjigu iz Engleskog shvatila sam koliko me zapravo boli glava, a kapci su mi postali teški. Otišla sam u kupaonicu da se osvježim, i na taj načim razbudim, ali nije pomoglo. U glavi mi je sve jače tutnjalo, i postajalo mi je sve više hladno. Otišla sam dolje u kuhinju da si složim čaj, jedva sam se dovukla po stepenicama. Tijelo mi je bivalo sve slabije, a ruke su mi se počele tresti. Osjećala sam se kao me pregazio kamion i odbacio nekoliko metara u stranu, na hladnu zemlju na kojoj me nitko ne vidi. Kad me mama ugledala doslovno je dotrčala do mene i uhvatila me da ne padnem. "Dušo što ti je. Jesi li dobro"-upitala je zabrinuto, vodeći me do kauča. "Pa mislim da ne izgledam baš najbolje, a osjećam se još gore"-rekla sam ispod glasa, pokušavajući se održati na nogama. Mama me dovela do kauča, sjela sam a ona je otišla po toplomjer. 40.3, bile su ispisane brojke na toplomjeru. Mama je bez razmišljanja ustala iz naslonjača, otišla po ključ od auta i odvela me u bolnicu. Ni tamo nisu odmah mogli vidjeti šta mi je, ap su me ostavili na promatranju preko noći. Mama je cijelo vrijeme bila uz mene, iako sam joj nekoliko puta rekla neka ode kući, odbijala je. Cijelu noć je probdjela, a i ako je spavala spavala je jako malo. Jer kad sam se ja probudila, ona je već bila budna, i držala me za ruku. Nije mi bivalo ništa bolje, temperatura je samo porasla na 40.6, i stalno su me držali na antibioticima. Posilje podne su i tata i sestra došli u bolnicu da vide kako sam. Vidjela sam u sestrinim očima da se jako zabrinula za mene, ali nije to htjela pokazivati pred menom. Nisam željela da mama, tata i sestra svoje vrijeme provode samnom u bolnici. Ovdje je sve bilo tako bezlično, nabijeno nekim pesimističnim osjećajem, negativnim emocijama, tugom i boli. Željela sam da odu iz bolnice i barem malo se odmore i rade nešto drugo, osim sjedenja u bolničkim stolicama i tupog buljenja u prazan zid, sa pokojom progovorenom riječju. Ipak, nakon sat vremena nagovaranja svi su otišli, i ja sam ostala sama. Na trenutak sam požalila što sam ih poslala kući, ali znam da je to ipak bolje za njih. Nakon kraćeg gledanja kroz prozor, kapci su mi ponovno postali teški a tijelo umorno od neprestane borbe sa bolesti koja je još bila nedefinirana. Zaklopila sam oči, prepuštajući se snovima.


P.S. Post je kratak znam, i nije baš nešto posebno. Danas putujem na tri tjedna u Bratislavu, pa me neće biti jedno vrijeme. Nadam se da ćete mi ipak javljati a posteve da ih mogu nadoknaditi kad se vratim...
Voli vas sve vaša, Kaly-Leda-Mady-Marie.... :D

petak, 07.12.2007.

"Sekice, Sekice!"-čula sam Rachel kako viče ih hodnika uspinjući se uz stepenice. Nije mi se dalo odgovarati vikom, nego sam pričekala da dođe u moju sobu. Kad je uhvatila kvaku na vratima, zatvorila sam svoj laptop i okrenula se prema vratima. "Reci Rach."-rekla sam mirnim i tihim glasom. "Seko"-počela je polako, nabacila "baby face", i odmah sam shvatila da nešto treba. "Molim?!"-odgovorila sam jednako polako. "Danas je predstava u Broach theatreu, onom gradskom kazalištu, tamo kod parka.."-govorila je brzo, objašnjavajući mi di je to, iako sam ja to znala, samo da nebi odmah rekla o čemu se radi. "Rach znam di je to, krećem se i ja gradom, reci što trebaš."-morala sam je prekinuti, jer da sam je pustila da govori, nebi nikad završila, samo bi još više odugovlačila. "Pa, znaš i sama koliko obožavam predstavu "Ladybug", iako sam je gledala samo na TV-u, sad izvode tu predstavu u Broachu, i ja i moje dvije prijateljice bi jako htjele ići pogledati tu predstavu, a znaš da nas nebi same pustili. Pa sam mislila ako bi ti htjela ići s nama.."-rekla je brzo, a zatim stala čekajući moju reakciju. Trebalo mi je jedno vrijeme da pohvatam sve što je rekla. "Ja bi trebala ići sa vama? A kad je ta predstava?"-upitala sam i nakrivila gornju usnicu. "Danas u 20h. Ali traje dva sata, i znaš da nebi mogle same! Hope!?"-izgovorila je molećivo moje ime, a oči su joj se zacaklile. Nisam je mogla odbiti, ne nju. Znala sam da očajnički želi ići pogledati tu predstavu, a to joj se moglo čuti i u glasu kad je izgovorila moje srednje ime. "Dobro, ići ću sa vama. Ionako nemam što raditi."-rekla sam i nasmijala se. "Hvala ti sestrice!"-nasmijala se od uha do uha i skočila mi u zagrljaj. "Ma nema na čemu"-rekla sam i još je jednom zagrlila. "Znači krećemo u pola 8, i moramo usput pokupiti Samy i Nellu."-rekla je izlazeći iz moje sobe. "Ok, dogovoreno."-rekla sam glasno da nadjačam zvuk lupanja vrata. Ponovno sam otvorila laptop i otišla na internetsku stranicu školske knjižnice da potražim nekakvu knjigu koju mogu u ponedjeljak posuditi. Sjedila sam za laptopom i surfala internetom do 19. Nisam ni shvatila da je toliko vremena prošlo, a kad sam pogledala na sat, brzo sam ugasila internet i laptop i otišla u kupaonicu. Otuširala sam se i obukla traperice, gornji dio trenirke. Rach je 5 minuta do pol 8 uletjela u moju sobu. "Kaly jesi spremna!"-viknula je i bacila se na moj krevet. "Jesam ,evo me."-zašla sam iz kupaonice slažući visoki konjski rep. "Tako ideš!?"-rekla je začuđeno kad me pogledala. Nisam shvatila na što cilja, kad nisam podigla pogled na svoj krevet i ugledala svoju sestru u predivnoj plavoj haljinici, crnim cipelicama i crnoj vestici. "Da, meni je tako dobro. Ovo je vaš izlazak ne moj. Ja sam samo pratnja."-nasmijala sam se, i još jednom pogledala svoju predivnu, slatku seku. Otišle smo iz kuće točno u pola 8, pokupile Samy i Nellu, i kroz park otišle do kazališta. Stale smo u red da kupimo karte. U 8 i 5 minuta je počela predstava. Ja sam se zavalila na svoje mjesto i gledala predstavu. Iako se nisam baš previše trudila da pohvatam sve. Više sam gledala u svoju sestru koja nije skinula pogled s predstave puna dva sata. Oči su joj se raširile, a usta skoro doticala pod kad je na scenu stupio pravi konj. Bila je presretna, i meni je to bilo dovoljno da i ja budem sretna, bar na tren.
Nakon predstave, izašli smo iz kazališta, kupile sladoled i krenule prema kući. Otpratile smo Nellu i Samy, i ja i Rach smo nastavile do naše kuće.
"Hvala Hope!"-rekla je tiho i pogledala me u oči.
"Zašto?!"-malo sam se začudila. "Pa što si ipak odlučila ići sa nama"-nasmiješila se. "Ma već sam ti rekla da nema problema. Pa ipak si ti moja mala sekica. Kome ću udovoljiti ako ne tebi."-rekla sam kroz smijeh, a Rachel je stavila ruku oko mojeg struka, te smo tako zagrljene nastavile do kuće.

četvrtak, 15.11.2007.

Ni sljedeće jutro kad sam došla u školu Dana nije odustajala. "Bok"-rekla je veselo došavši do mene. "Bok"-odgovorila sam jednako tmurno kao i jučer."Oprosti ali žurim."-rekla sam brzo i produžila dalje. Naravno da sam lagala, ali stvarno nisam željela nikog pored sebe. Samoća mi je bila jedini prijatelj, i namjeravala sam da tako ostane. Izbjegavala sam Danu na hodniku, ali i sve ostale. Najviše "elitu", no njih je jednostavno nemoguće izbjeći. "Evo još jedne koja je željna naše pažnje"-rekla je Mia sarkastično kad sam stala iza nje. Nisam željela ništa ogovoriti nazad, jer se nisam dala isprovocirati. "No, što želiš seljanko!"-rekla je Emina otresito i pogledala me nikim pogledom punim mržnje. Zar oni stvarno smatraju da su toliko bolji od nas ostalih, da imaju pravo mrziti nas. "Želim svoje stvari iz ormarića do kojeg nemogu, jer su ga vaše debele guzice zablokirale"- procijedila sam kroz zube, jer se nisam željela derati, no izgleda da sam bila dovoljno glasna da me još nekolicina učenika sa strane čuje, što je kod njih izazvalo navalu smijeha. Dok je god "gospođica savršenih" to izazvalo navalu bijesa. "Da više nikad, ali nikad nisi rekla nešto takvo. Je'l ti jasno"-priprjetila mi je Mia, mašući svojim prstom ispred mog lica, a oči su joj izgarale od bijesa. Njih četvero, koliko ih je bilo, su se okrenule i otišle. Ja sam samo mirno došla do svog ormarića i uzela knjige za sljedeći dan. Kao da će me jedna Miina prjetnja prestrašiti. Pa što ona umišlja tko je ona. Ostatak dana je prošao OK, tako da sam već i zaboravila na svoj mali "okršaj" s Miom. Došla sam kući, bacila torbu u hodnik, uzela loptu i otišla na košarkaško igralište. Ispucala sam svu energiju na igralištu, i osjećala se odlično. Slobodno i mirno, baš kao nekad. Ali ni to nije dugo trajalo. Začula sam glasove u daljini i vidjela kako skupina dečkiju prilazi igralištu. Brzo sam pokupila svoj gornji dio treninrke i loptu i krenula prema doma.
"Ej, čekaj, nemoraš zbog nas odlaziti."-čula sam kako je netko vikao iza mene, no nisam se imala namjeru vratiti. Samo sam se okrenula da vidim tko je to. I iznenadila se. Bio je to Ethan, jedan od onih dečkiju iz elite. No sa njim su bili i Ryan, Tahir, i još dvojica iz njihove ekipe. Okrenula sam se i nastavila svoj put prema doma.
Zatvorila sam se u svoju sobu, upalila laptop, i napisala esej iz povijesti koji smo imali za zadaću. Trostano gledanje u ekran laptopa me nekako umorio, oči su mi bile teške i odlućila sam malo odspavati. Prije nego sam legla, pogledala sam još jednom kroz prozor na košarkaško igralište. Dečki su još uvijek bili tamo i igrali. Nisam mogla ne primjetiti da se sasvim drugačije ponašaju na ovom košarkaškom igralištu i onom u školi tijekom utakmice. Ovdje su uživali, a tamo, kao da su ratovali sa protivničkom ekipom. Bacila sam se na krevet, uronila lice u jastuk i zaspala.

srijeda, 14.11.2007.

Još jedan tjedan je počeo. Izašla sam iz školskog autobusa i ušla u školu pognute glave, da slučajno ne bi vidjela nekog kako gleda u mene. Ali nisam mogla ne primijetiti one glupačice iz elite kako se nešto došaptavaju gledajući u mom smjeru. Valjda su smišljali neki strašno uvredljiv komentar na moj račun. Kad sam vidjela da je Mia krenula u mom smjeru u pratnji Emine i još neke svoje kopije, samo sam se okrenula i otišla u drugom smjeru. Nisam se dala isprovocirati, nisam im to željela priuštiti. Krenula sam prema učionici geografije. Baš kad sam skrenula iza ugla sudarila sam se sa nekim. Podigla sam pogled. Bila je to djevojka iz mog razreda.
"O..oprosti!"-brzo sam promucala i nastavila dalje. "Ma nema veze."-viknula je zamnom kad sam ja već bila podosta udaljena.
Ušla sam u razred i sjela u svoju klupu, izvadila sam svoj notes sa pjesmicama i počela nešto zapisivati. Svaki povratak u tu školu bi nešto probudio u meni, neki nepoznati osjećaj zbog kojeg sam imala više inspiracije za pisanje pjesama. Osjetila sam da netko stoji iza mene. Brzo sam zaklopila notes i okrenula se polako.
"Oprosti, nisam mislila buljiti. Samo sam te htjela pitati jesi li dobro."- bila
je to djevojaka s kojom sam se sudarila u hodniku
"Da jesam, sve je uredu. Oprosti još jednom."-rekla sam tiho i brzo ne bi
li što prije završila ovaj razgovor.
"Ja sam Dana Michelle Harallyn."-pružila mi je ruku
"Da, znam tko si. Već dva mjeseca slušamo geografiju zajedno."-nekako sam otresito rekla, želeći joj dati do znanja da mi se ne priča. Ali bila
je uporna.
"Da, istina, ali nikad se nismo upoznale."-još uvijek je držala ispruženu
ruku, i gledala me nekim odlučnim pogledom.
"Kaly Hope Turner."-pružila sam joj ruku, i kratko je pogledala u oči, a
zatim brzo skrenula pogled nazad u svoju klupu. Izgleda da je shvatila da
ne želim s nikim pričati ni komunicirati ni na kakav način pa je otišla do
svoje klupe. Ubrzo se učionica napunila i profesor je ušao u razred. Geografija mi je bila jedan od najlakših predmeta, i sa zanimanjem sam pratila sve što je profesor govorio. Za vrijeme užine sam otišla u kantinu, uzela jogurt i otišla u dvorište. Sjela sam ispod starog hrasta koji je bio ispred škole, i opet otvorila svoj notes da dovršim pjesmicu koju sam
počela pisat. Vjetar je lagano zapuhivao, mrsio mi kosu, i podizao stranice notesa. Miris jeseni osjećao se u zraku. Iako je bila jesen, bilo je vrlo toplo, ali rekli su da je to normalno za ovaj kraj. Meni je to odgovaralo jer sam voljela provoditi vrijeme vani. Nakon škole otišla sam kući, napisala zadaću,
i sišla u dnevnu sobu. Mama je baš došla kući sa posla.
"Bok dušo! Kako je prošao dan?"-upitala je brižno, odlažući svoju aktovku na stol
"Dobro, kao i svaki drugi. Ništa novo."-odgovorila sam sa nekim lažnim osmjehom na licu. Nisam željela roditeljima, a ni sestri pokazivati kako se zapravo osjećam.
"Seko, seko, vidi ovo!"-Rachel dojurila je u dnevni boravak i ugurala mi
svoj sastavak iz engleskog u ruke.
"Odlično Rach!"-viknula sam, ovaj put sa pravim osmijehom na licu, na njenu peticu.
"Mama, vidi!"-uzela mi je sastavak iz ruke i odnijela ga mami.
"Rach, nisam ga još pročitala!"-vikala sam za njom
"Donijet ću ti ga nakon što ga mama vidi."-osmjehnula se sa predivnim sjajem u očima, i otišla mami u kuhinju. Sjela sam u naslonjač i gledala TV. Nakon nekog vremena, došla je Rachel i dala mi sastavak da ga pročitam.
"Kakva vam je bila tema?"-upitala sam uzevši sastavak u ruke
"Trebali smo opisati svoju obitelj."-cmoknula me u obraz i otišla u svoju sobu. Gledala sam pomalo tužno za njom, tužno jer se ja nisam mogla osjećati jednako sretno kao i ona. Nakon nekoliko trenutaka iz njene sobe se začuo zvuk gitare. Opet je svojim prstima nježno prebirala žice gitare, ovaj put svirajući neku nježnu, opuštajuću melodiju. Zavalila sam se još dublje u naslonjač i krenula čitati sastavak svoje seke. Kad sam već bila pri kraju, suza mi je kliznula niz lice. Još jednom sam se vratila na dio koji me toliko dirnuo.
"

"

Nisam mogla vjerovati da Rachel tako misli o meni. Znala sam da je često govorila da bi htjela biti kao ja. Ali to je uvijek govorila kad bi vidjela neku moju majicu, ili haljinu koji bi imala. Pa sam smatrala da je govorila o odjeći. Samo sam spustila sastavak i tiho zaplakala. Jer sam shvatila da Kaly kakva sam nekad bila, sad više nema. Ona Kaly koja nikad nije gubila nadu i koja je imala vjere, ostala je u Shawneeu u Oklahomi, i nisam znala kako bi je "vratila", ni hoću li je moći vratiti.

utorak, 13.11.2007.

Svanulo je jutro. Sunčeve zrake probijale su se kroz prozor u moju sobu. Uspravila sam se i sjela. Još jednom sam pogledom prošla po mojoj praznoj sobi. Sve što je u njoj ostalo bio je madrac na kojem sam prespavala. Obukla sam se, spremila piđamu u torbu i otišla u kupaonicu da se sredim. Dugo sam staja ispred ogledala pitajući se što će biti samnom. Svi su bili uzbuđeni zbog selidbe, osim mene. Bojala sam se novog, a još sam manje željela ostaviti staro iza sebe. Školu, prijatelje, dečka...
Vožnja do novog grada u Sjevernoj Carolini trajala je 4 sata, nabila sam iPod na uši i promatrala okolinu. Kad smo stigli u Summerfield , ispred naše nove kuće, suze su mi počele kliziti niz lice. Nisam to željela, ali ih nisam mogla zaustaviti. Sjedila sam na stražnjem sjedalu auta i tupo gledala u prekraso plavo nebo. Sve za što sam se sad mogla "držati" bila su sjećanja, sjećanja i uspomene na život koji sam imala. No ljetna vručina me istjerala iz auta. Ušla sam u kuću, koja je bila predivna, velika, barem puno veća od naše stare kuće. Izabrala sam sobu u potkrovlju, koja mi se činila kao stvorena za mene. Nekoliko dana je trajalo raspremanje svega što smo donijeli sa sobom, namještaja, posuđa, odjeće, uspomena... Sobu sam uredila slično kao što je bila i ona stara, da me barem nešto podsjeća na moj pravi dom.



Od tada su prošla tri mjeseca, no ja bi se svaki put sjetila tog dana selidbe kao da je bio jučer. Hillsbourough High School bila je sasvim drugačija škola od moje stare. Tu je bilo grupica, skupina koje su se međusobno družile prema tome kako su se oblačili, ili što su radili u izvannastvanim aktivnostima, ili vrsti glazbe koju su slušali... Toga u mojoj staroj školi nije bilo. Svi smo se međusobno družili, iako neki više a neki manje, nikad nismo imali ovakve grupice. Naravno najveća grupica sastojala se od sportaša i navijačica, tj. takozvanih "popularnih učenika" ili kako su sami sebe nazvali "elita". Oni su bili svačiji "bogovi" i svi su se trudili da barem trenutak vremena provedu u njihovom društvu jer bi se tada osjećali posebno. Za mene su to bile morbidne gluposti.
Ja pogađate, nisam ni u jednoj grupi, ja sam sama, vrijeme provodim u svojem nekom svijetu, pišući pjesme. U ova tri mjeseca nisam sa nikim progovorila više od tri riječi, a i nisam se ni trudila. Voljela sam biti sama, nevidljiva. Sve što sam ja željela bilo je vratiti se kući, tamo gdje sam bila slobodna i sretna. Ali to nije bilo moguće.
Kod kuće sam uglavnom bila zatvorena u svoju sobu, ili sam sjedila ispred TV-a i bezveze prevrtala programe. Moja mlađa sestra bila je neopisivo sretna, drugačija nego prije. Konačno je bila dijete i to je zaslužila. Mama i tata su se napokon prestali svađati, više vremena su provodili zajedno i sa nama. Izgleda da je svima bilo bolje, osim meni. Svaki put kad bi osjećala da sam prepuna emocija, koje nisam željela nikome pokazivati uzela bi košarkašku loptu i otišla na obližnje igralište da se ispucam. Uživala sam u svakom trenutku koji sam tamo provodila. Isključila sam se iz svega, nisam ni o čemu razmišljala osim o sebi i lopti koju sam vodila kroz igralište i s lakoćom ubacivala u obruč. Košarke mi nikada nije bilo dovoljno, mogla sam igrati dan i noć, i svaki put bih to željala još više. Iako je u mojoj školi postojala i ženska košarkaška ekipa, nisam otišla na kvalifikacije. Kao da nisam željela imati nikakve veze sa ovom školom. Nikakve veze sa ovim "novim" životom.



Evo, nadam se da vam se uvod sviđa... sljedeći post će konačno biti "pravi"... ;)

četvrtak, 08.11.2007.

Novi blog, nova priča, stara ja... Znate me vjerojatno kao Ledu, Marie ili Mandy... Sve su to moje priče koje sam počela s puno inspiracije koja je kasnije jenjavala... nadam se da na ovom blogu neće biti tako... Nije da ne pišem te blogove više.. samo... ma nije bitno... ugl. nadam se da će vam se svidjeti priča.. likove za sad primam, ali samo tri lika... nažalost jer mi ih više ne treba.. pa ako ima zainteresiranih opise ostavite u komentarima.. i molim ne tipa, "Imaš opis na mom blogu..." i da.. trebam dvije loše cure, i jednu dobru.. pa eto.. tolko za sad od mene... pozzzz